среда, 8. септембар 2010.

Dadilja je glavna

Danas je svetski Dan jezika i pismenosti. Znam da je u septembru, ali nisam znala datum. Na njega me je podsetila koleginica koja mi je poslala poruku: Ćestitam ti svecki Dan pesmenosti! Inače, profesor je, vrlo cenjen, radi i druge stvari koje ne mogu da otkrivam da se ona ne bi otkrila, ali sve to što radi veliki je kompliment njenoj stručnosti. I gledam onu poruku, pa se prvo smejem, a onda mi je tužno što vidim da se iz svoje kože ne može - htela je da bude "nepismena", a ipak je stavila Dan velikim slovom, da se vidi da je to neki praznik. Trebalo je i to da ostavi malo. Za nju je ovo vrhunac nepismenosti, mora da se mnogo namučila, možda i više nego da napiše recenziju neke gramatike. Slično je bilo i sa Srđanom Dvornikom, prijateljem sa fejsa, Hrvatom. I on je hteo da bude "pesmen", ali mu nekako ne ide. Svaka struka ima svoje interne, ali i devijantne pošalice koje drugima nisu smešne, a ponekad nisu ni razumljive.
I upravo danas, na poslu velika polemika oko teksta u jučerašnjim novinama o crtanim filmovima koje gledaju naša deca, a sa hrvatskim su prevodima. Odem na sajt, pogledam komentare i naježim se. Onda odem na blogove i tamo pročitam post koji me začudi ništa manje. A pravo da vam rečem, istina je na sredini!
Činjenica je da mala deca, do tri godine, mada neki psiholozi smatraju da je i to rano, ne bi trebalo da uče nijedan strani jezik ako žele da izgrade dobru govornu kulturu na maternjem jeziku. Posle toga, poželjno je da odmah počnu sa učenjem još jednog jezika i tada sve može da ide uporedo, ali i da se uočavaju razlike. Meni je samo jezik struka, ne i psihologija, i jedino što mogu sa sigurnošću da tvrdim u vezi sa ovom problematikom, jeste da deca imaju užasno slab vokabular, a najgore sam se osećala kad se ispostavilo na osnovu testova da su beogradska deca na samom dnu po bogatstvu rečnika. Oni "valjaju" nekoliko stotina reči, a književno pravilnih je bilo tek oko dve stotine. Zar to nije užas!
Da bi se postiglo leksičko bogatstvo, sa decom je potrebno pričati i pričati, čitati im i čitati... Meni lično je neshvatljivo da učenici sedmog razreda jezik polome kad treba da pročitaju neku narodnu pesmu. Bila sam u ozbiljnom iskušenju da im zadam da pesme uče napamet, mada sam to maksimalno izbegavala, ali... sad bi jedan takav potez imao debelo opravdanje. Dostojevski je na Puškinovom grobu rekao: "Puškin ne bi bio Puškin da nije imao dadilju koju je imao." I to je potpuno tačno! Upravo su mi te reči poslužile kao opravdanje da se u kući više ne govori ruski.
Naime, profesorka sa Lomonosova, Inesa Aleksejevna Marfunjina bila je u Beogradu dve godine na razmerni profesora, i stanovala je kod mene. Te prve godine muž mi je bio u vojsci, imala sam samo jedno dete i još uvek sam studirala. Kako je Inesa jedna izuzetno topla žena, rado je čuvala dete kad god imam neke obaveze, pa je na kraju pomerila predavanja da mi se nađe. Utorkom sam ceo dan bila na fakultetu, a onda je ona napravila raspored da utorkom bude slobodna. Tad moj najstariji sin nije išao u školicu, ceo dan je bio s njom, a i ovako su provodili dosta vremena zajedno. Ona ga je na primer uspavljivala. I, malo po malo, to je postao svakodnevni ritual. Međutim, vaspitačica mi je skrenula pažnju da dete govori neke nerazumljive reči, i kad mi je rekla da je nešto tražio, a ona nije znala šta, pa se na kraju ispostavilo da je tražio tanjir... bila sam u šoku. Tek tad mi je puklo pred očima da on sve stvari koje imaju veze sa kućom zna samo na ruskom, a sve ostalo na srpskom. Tako nije znao šta je šerpa, za njega je to bila kastrjulja, tanjir je bio tarelka... Naravno, Inesa i ja smo govorile na ruskom (možda je trebalo ja njoj da platim što stanuje kod mene, jer je to bilo najbolje učenje jezika koje je moglo da se zamisli - govorim ruski sa Ruskinjom, univerzitetskom profesorkom ruskog!). Razgovarala sam i sa psihologom, i ona mi je rekla da to mora da se prekine, ali "šteta što dete nije starije". Inesi sam samo rekla rečenicu Dostojevskog i sve joj je bilo jasno.
U mladom uzrastu pored deteta treba da bude neko ko govori pravilno, ako je moguće i - lepo. Izbegavajte babe koje "uvrću" padeže, ljude koji psuju... Kad dete jezik sasvim usvoji, oko treće godine, za neko i kasnije, onda je čak i poželjno da čuje druge govore, pa i hrvatski, zašto da ne? Moja generacija nije imala nikakav problem da uči logiku iz hrvatskih udžbenika, i da imitira Pirotjance, i da razume naše narodne pesme... Ali sve to dolazi kasnije.
Nažalost, komentari u vezi sa tekstom vrve od primitivnog nacionalizma, a post na blogu i komentari koji slede mogu da važe samo za neku stariju populaciju, nikako za decu koja gledaju crtaće. Alan Ford je Alan Ford samo u slučajevima: Bolje pobjeći nego umrjeti; Cijena - prava sitnica!... ali to ne čitaju deca. U stvari, čitaju neka malo starija deca.

9 коментара:

  1. Moja ćerka je nedavno ušla u neku fazu u kojoj "guta" serije (naročito domaće, humorističke). Nikada mi deca nisu bila preterani zavisnici od televizije, ali počeli smo da pravimo organizacija vremena u zavisnosti od tv termina...

    Sve je bilo podnošljivo, do "Selo gori..." Moram priznati da je i meni u početku bio interesantan "pomak" koji je Radoš napravio. Bila je to hrabra reakcija na ponižavajuću ulizičku "kulturu" koja nas edukuje sa nekih drugih televizija.

    Ali posle nekog vremena morali smo da se rastanemo: počelo je kao šala, ali sve češće su akcenti bili slučajni. Klincima se takve stvari prosto "lepe"... Srećom. moja majka je penzionisana učiteljica, pa ćemo to brzo dovesti u red...

    ОдговориИзбриши
  2. Zanimljiv post, jako. I ja sam od juče taj tekst o hrvatskom (doduše isti svuda) srela u 20 novina i magazina. I ide mi na živce zato što je pisan iz jedne određene namjere. Ljetos sam upoznala dosta dječice koja odrastaju u kojekakvim stranim zemljama i paralelno govore naš jezik i engleski ili njemački, bez problema. Kako ti reče - 3 godine jasno mi je zašto i kako - i ova sva djeca su bila starija.

    Roditelji su uglavnom odgovorni za to jer je svima lakše pustiti crtani nego posvetiti svoje vrijeme djetetu. Mene čudi u poplavi ovih japanskih da ne pričaju i japanski :)

    ОдговориИзбриши
  3. Verovala ili ne, klinci kod mene u parkiću koriste i neke japanske uzvike. Mada, to je smešno. Za sada.
    Jezik se bogati, kod ovih starijih, na takav način, a i lepo se zabavljamo. Kolege na poslu nekad su koristile popularne španske izraze, a sad ga je zamenio turski - prikazuje se serija 1.001 noć.

    ОдговориИзбриши
  4. Sve je do odgoja i roditelja. Ja ovdje u Americi ima dvije kolegice sa djetetom istog uzrasta,3godine. Jedna je "old school" ili sto bi kod nas rekli sa sela ( i ako ne volim da koristim izraz "seljanka" ali ona je veoma ponosna odakle potice) a druga je seljanka iz grada :).Kod ove ponosne dijete je ispravljano na svaku rijec sto progovori na engleskom: nije car nego auto, nije ball nego lopta (nekad se dobije i po guzici malo), dok kod ove iz carshije dijete je pusteno da samo skonta sta mu vishe odgovara. Sad kad se sretnemo ovo dijete seoskog porijekla od 3 godine pricha i sastavlja fantasticne i gramaticki pravilne recenice na nasem jeziku a samnom se preshalta na engleski u sekundi sa jednako jakim engleskim akcentom i gramatikom (samo to radimo krishom kad smo sami jer babo i mama ne daju:). A ovo "carshijsko" dijete ne prica josh ni jedan jezik...ubacuje engleski, ubacuje nash, akcenat cudan i dobro se namucim da skontam sta hoce...znaci sve do odgoja..moze se kad se hoce!!

    ОдговориИзбриши
  5. Sjajan tekst Miljo!Ako nekada budem napisao nešto ambiciozno i pametno, šaljem prvo na lekturu vama. Mada, lepša polovina njih dvoje mi je takođe autoritet...Šta da se radi...Mihiz je kroz lekturu naučio pismenosti Dobricu Ćosića:)

    PS:Sutra šaljem Igora Mandića!

    ОдговориИзбриши
  6. Adela, upravo o tome se i radi. :)

    Đorđe, od ovih starih lektora čula sam priče kako Ivo Andrić i Meša Selimović nisu davali ni potpis da se pusti dok ga lektor ne pregleda. Izvesna gđa Hristina (ne znam da li je još živa), pričala mi je kako se kao prut tresla kad su joj rekli da je Andrić zatražio da je vidi lično. Tresla se misleći da je nešto zabrljeskala. Andrić je pitao zašto je tako napeta, a ona mu je mucajući odgovorila da je strah što je pored takvog autoriteta, na šta je Andrić prokomemtarisao: "Ne, nikako. Za ovo što sad radimo vi ste meni autoritet." A rekla mi je da su njegove knjige bile sa greškama koje su mogle na prste jedne ruke da se izbroje, i to uglavnom premetanje slova. I Selimović je uvažavao lektore i obraćao im se i tokom pisanja za savet.
    Unapred ti hvala za knjigu.

    ОдговориИзбриши
  7. Toliko tema ima u ovom fantastičnom postu, koje su mi s jedne strane bliske, a sa druge me neprekidno muče. Sa decom sam stalno u kontaktu i mogla bih tako puno da pričam o problemima naši školskih programa. S druge strane tvrdim da su naša deca tako željna, razgovora, priče, kao šro si pomenula, puna su pitanja, na koja nigde ne dobijaju odgovore. U našim školama uglavnom slušaju i prisiljeni su da reprodukuju, vrlo često i napamet naučeno, određeno gradivo i to je to. Strašno! Sistem učenja stranih jezika je katastrofalan, u većini slučajeva se svodi na tzv. prepričavanje lekcija, opet učenje napamet. Osnovne stvari, kao što je predstavljanje samog sebe, nekoliko samostalnih rečenica,gotovo je nemoguća misija, posle više godina učenja stranog jezika, šta tu više reći.

    ОдговориИзбриши
  8. Ana ima dve i po godine i govori bolje od Marka kome je tri i po. Š, dž, č, ć, f, r...govori sva slova pravilno i sve reči pravilno ponavlja, dok je Marko malo lenj po pitanju ispravnog govora.

    Priča ko navijen, ali ponekad ga samo ja mogu razumeti. Rastu sa istim roditeljima i u istim uslovima, ali se razlikuju po pitanju govora. Ani je to nekako važno, dok njemu još uvek nije. :)

    Provuče se tu i poneka ružna reč, ali to nisu čuli od komšinice Mice već od mame verovatno. :roll: U tom slučaju im samo kažem da je ružno, da je mama pogrešila što to kaže i idemo dalje, jer što više pažnje čovek posveti psovkama i zabranjivanju istih, deci bude zanimljivije.

    Kraljvčanka sam i verovatno znaš da u tom kraju postoji određeni akcenat koji nikako nije pravilan. Imala sam druga koji je došao iz Skoplja i išao sa mnom u školu. Uvek se čudio kako u školi, na ulici, u gradu pričam "ovako", a kako uđemo kod mene u stan "onako". Nisam toga ni bila svesna dok mi on nije rekao. Potpuno je bio u pravu.

    Pojedem se živa kada nešto pogrešno napišem ili izgovorim, pa kada vidim šta sam napisala, prosto se iznerviram i moram da ispravim. Meni je to jako važno kao i Ani. :lol:

    Malo sam "bolesna" po pitanju svega toga, pa mi dođe i da ispravljam ljude kada sa njima razgovaram, a to baš i nije u redu sa svakim. Kada na TV-u neko nešto akcentualno ili gramatički lupi iznerviram se kao da mi ne znam šta od toga zavisi.

    Naravno da ne znam sve što treba da znam u vezi sa srpskim jezikom, ali mislim da je važno to što se trudim da ono što ne znam naučim, da se podsetim, jer mislim da samo tako mogu i svoju decu da naučim pravilnom govoru i pisanju.

    Po ovom komentaru se vidi koliko volim. :D

    ОдговориИзбриши
  9. Eto sada se nerviram što se u prethodnom komentaru ne vidi gde sam napravila novi red. :))))))) Kada sam se već raspisala da kažem još nešto. Imam problem da govorim engleski jezik. Umem pravilno da pišem, da čitam, ali kada treba da govorim znam da ne može biti savršeno i onda imam tu blokadu. Engleski najbolje i najslobodnije govorim baš sa Britancima, jer znam da oni znaju da ne mogu da govorim savršeno. :))) Vrlo zanimljiv problem.

    ОдговориИзбриши