недеља, 30. септембар 2012.

Ko li nas sastavi u ovoj tami od života?

Kažem ja pre neki dan svom bračnom saputniku da je dete (najmlađe, naravno) dobilo jedinicu iz hemije, a on će na to:
- Ma, boli te kurac!
- Nisi me slušao. Nisam ja dobila keca, on je dobio keca.
- Ma, i njega boli kurac.

Razgovori odgovornih roditelja (njega i mene) o školi uglavnom ovako teku.

I ne samo o školi, već i o drugim pitanjima koje ja smatram za vrlo važna, a on niti me sluša niti se trudi da čuje šta mu kažem. Toliko je nezainteresovan da imam utisak i kad bi slušao, uopšte ne bi shvatio zašto tome pridajem toliki značaj. U nekom od ranijih postova već sam pisala kako ga jedino zanima da dete "bude srećno". U tom smislu, ako ga škola zamara ili čini nesrećnim, nek "ide u kurac" - njegov univerzalni odgovor.

Stvarno mi nije jasno ko je nas dvoje, ovako različite, sastavio. Ako Bog postoji, nema pojma. 

Stalno mi govori: "Ne znaš da živiš, opusti se malo", a ja njemu: "Tebi je ceo život jedna velika žurka." Ne mogu da se opustim, ne mogu da prepustim slučaju da mi uređuje život. Ovako gledano, mnogo sam pametnija od njega i sigurno mi je bolje u životu. To je samo na prvi pogled. U stvari - njemu je mnogo bolje i, nažalost, mnogo je pametniji. Kao da ga čuva neka viša sila. Ako ne plati struju, nema veze, platiće je sledećeg meseca. Ako ostane bez para, "ma, nek idu u kurac, kao da su pare najvažnije u životu". Kad ima para (a ume i te kako dobro da zaradi, za razliku od mene), onda čašćava sve koje vidi, troši nemilice i mnogo podseća na pijanog milionera. Samo - ipak nije milioner. To je ta sitnica koja pravi veliku razliku.

Čim se nešto loše desi, ja odmah premrem i dajem se u akciju. Šta mi se dešava u glavi i stomaku najbliže odgovara opisu tajfuna. Spolja sam mirna. A on? Prvo sedne, pa onda ćuti. Dubokoumno ćuti. Ako će posle toga nešto da uradi, obično mu zaigra vilica. Moram da priznam da se tog poigravanja vilice s desne strane pomalo i bojim - deluje opasno. A ako ništa ne preduzima, što je češći slučaj, onda prokomentariše: "Ma, nek ide sve u kurac!" I onda traži da jede, pita me šta ću da obučem za izlazak... Kao da se ništa nije desilo! E, tad ja imam zločinačke misli na pameti usmerene na njega, i to krajnje sadističke - kako ću onu njegovu veliku glavu da mu razbijem kao lubenicu, ma ne, neću to, neće da se muči, bolje da ga okrenem naglavačke i mučim ga polako nečim... čime god, samo da prokomentariše nešto drugo, a ne neprestano: "Ma, u kurac!" Valjda bi rekao makar: "Jao!"

I kad su lepe stvari u pitanju, ponovi isti "kurac". Kad je dete jedino dobilo peticu na pismenom iz matematike, i ja mu onako srećna to saopštavam, on će: "Dobro to, nego - ja sutra idem na pecanje."

Zabrinut je kad dobijem alergiju ("uh, kako izgledaš"), kad kafanske cene skoče, kad nema njegove omiljene muzike u kafani, kad poskupi taksi, kad poskupi benzin, kad mora da obnavlja ribolovačku dozvolu, kad je gibanica slana, kad je pečeno meso previše pečeno, kad je pečeno meso nepečeno, kad mu daju pogrešan viski, kad mu ne vrate kusur (ali zato časti konobara kao da ga je sve vreme hladio lepezom), kad mu konobar donese mokru pepeljaru, kad neko srče, kad neko pije vodu a još nije progutao zalogaj, kad prvi ne otvori novine, ako primeti da sam nabacila neko kilo, ako obučem dugačku suknju, kad neko misli da može da ga pređe, ljudi koji ne znaju razliku između jer i je l'... Sve te stvari izazivaju u njemu bes ili duboku depresiju.

I on meni posle priča kako "ne umem da živim"! Kao da se život sastoji od kafane i pecanja! U njegovom slučaju, i od slikanja.

Poslednji put kad nisam znala da li da plačem ili se smejem, bio je 5. maja, na mojoj književnoj večeri u Kući "Đure Jakšića". Pitam ga kako je bilo, a on će:
- Što nisi malo prošetala noge, da te ljudi vide?
- Budalo jedna, koga zanimaju moje noge, došli ljudi da me čuju.
- Ne pali se, niko te nije slušao.

Apsolutni hit mu je: "Što me nisi podsetila da te podsetim?"

Toliko o podršci koju imam i našim različitim pogledima na život i svet. A zajedno smo 20 godina!

субота, 22. септембар 2012.

Mini-drama u šesnaestici

Vraćala sam se s posla juče oko devet sati i, kao i uvek u to vreme, autobus je pun onih koji odlaze u provod. Ne sećam se kad sam poslednji put izašla u pet po podne, kako bi trebalo da bude kad bi sve bilo u redu i kad bih radila na normalnom poslu, ali kažu mi da su tad autobusi puni radnih ljudi koji se vraćaju s posla nadrndani, umorni, smrdljivi... Oko sedam je već manja gužva, a od osam pa nadalje opet je autobus pun kao ujutro, samo što su svi mahom čisti, namirisani, lepo obučeni i ima mnogo mladog sveta. Tako sam i juče bila okružena devojkama sa svežom šminkom na licu, svaki karnerić na svom mestu, malo jače su se naparfimisale, ali nema veze...

Uvek se spretno izborim za sedenje jer odmah otvaram knjigu i čitam. I ovaj put sam je otvorila, ali sam pročitala možda dve rečenice, i to nekoliko puta. Pažnju mi je obuzelo nešto drugo. Pored mene je sedela žena obavijena mirisom roštilja (možda radi u nekoj ćevabdžinici na Novaku?), pored mene su stajale tri devojke od kojih su dve imale toliko napumpana usta da je bilo nemoguće ne zagledati se u njih. Naravno, imale su i savršeno ispeglane kose, duboke dekoltee, bleštave šnalice u kosi, fine torbice i firmiranu garderobu, ali onako seljački firmiranu - jeste sve to neko dizajnersko ime, ali sa sve etiketom. Bljak! Međutim, devojke su mlade, vesele, igraju im oči i stalno se nešto smejulje. Dok sam se probijala za mesto, mislila sam da se od mladosti i od radosti zbog izlaska smejulje onako kako to rade sve devojke na svetu (momci to ne umeju), da bih, tek kad sam sela, shvatila da se smeju paru koji je sedeo prekoputa.

A prekoputa je bila devojka u svemu suprotnost njima trima - u farmerkama, jednobojnoj majici bez ikakvih natpisa i etiketa, u baletankama, nenašminkana. Pored nje momak u istom fazonu. Šta je tu toliko smešno? Očigledno su oboje bili drogirani, s tim što je on imao samo onaj staklast pogled, usporene kretnje i sav je bio znojav. Kosa mu se ulepila od znoja. A ona? Sasvim stondirana. Zabacila glavu, kosa joj pala na ramena, žmuri, telo opušteno i zavaljeno kao kod krpene lutke. Njegova ruka je preko njenih ramena, ponekad je pomiluje po licu. Dok smo prelazili most, pokušava da je probudi, pretpostavljam da će uskoro sići. Možda na mostu, možda na Zelenjaku. Međutim, ona ne može da otvori oči. Tu i tamo malo se prene, ali oči ne otvara.

Kad se autobus zaustavio, što od kočenja, što od buke, što od momka, ipak otvara oči. Prelepe. Krupne, crne, sjajne, kao dva grozda. Bože, kako je ova devojka lepa! I odmah me nešto štrecne oko srca kad pomislim da je njena lepota u ovakvom stanju velika mana. Da je manje lepa, možda ne bi bila toliko primetna. Možda se ove tri pripravnice za sponzoruše ne bi toliko kliberile i ne bi imale tako zlobne komentare da im ova devojka ne budi zavist. Žena-pljeskavica pored mene mrmlja: "Jao, majko božja...", a ove napucane sve se više smeju i sve glasnije komentarišu: "Trpaće je ko stigne. Vidi na šta liči."

Utom momak i devojka pokušavaju da se podignu. On je mnogo stabilniji i jači, drži se na nogama. Ona se tetura, umalo mi nije pala u krilo. Momak je drži oko struka i nešto joj šapuće, ali ona opet žmuri. Otvara kapke kao da su od olova i opet ih spušta. Sad se, u pokušaju da se održi na nogama, malo naslonila na jednu od "finih" devojaka, a ona će: "Beži, bre, budalo nadrogirana!" Ubacuje se mlad momak, s podebelim naočarima: "Ćuti ti, budalo! Vidi na šta ti ličiš." Došlo mi je da ovom momku čestitam.

Devojka odvraća potpuno zapanjena: "Molim..."

- Šta moliš, stavila si pičku na usta i misliš da si riba.

Sve tri horski odgovaraju: "Molim..."

- Je l' se ti nekad gledaš u ogledalo?

Narkomanski par već je kod vrata, ceo autobus sluša, na svim licima je neka reakcija: neki odobravaju, neki očekuju tuču, neki bi da se sklone... Vrata se otvaraju na Zelenjaku, par izlazi i pratim ih pogledom. Devojka bi mogla da bude manekenka - vitka, dugih nogu, prelepe kose i lica. On je drži, skoro da je nosi. I dalje joj nešto šapuće.

U autobusu momak s naočarima osipa paljbu po "finim" devojkama, a one se čude, čude, čude...

Zapamtila sam samo: "Ona je sigurno pročitala makar jednu knjigu, a tebi je glavna literatura uputstvo sa šampona." Odgovor je bio glup i prostački da gluplji i prostačkiji ne može biti: "Bubuljičavi idiote s ćoroskopima!" Nisam primetila da momak ima bubuljice.

Izlaze i oni kod Doma omladine. One će, pretpostavljam, u lov na muškarce, a on... u biblioteku sigurno neće u ovo doba.

Sklopila sam knjigu i gledala kroz prljavi prozor autobusa. Žena-pljeskavica izašla je na Pančevcu, verovatno stanuje preko Dunava i čeka novi bus. Kad sam ušla u kuću, pita me najmlađi sin: "Bila si na nekom roštilju?"

субота, 15. септембар 2012.

Nekorektna politička korektnost

Reči poput: urbano, civilizovano, politički korektno, tolerantno i demokratski, toliko su rabljene, uglavnom u pogrešnom kontekstu, da sam postala alergična na njih. Možda to ima veze još s vremenom "Urbane gerile", pank bendom koji je pokušao da unese nešto novo u prestoničku muziku (samo beogradsku, Srbija je verovatno bila mnogo seljoberska za njih). S izuzetkom Arsenijevića, foliranta od glave do pete, spolja kao i iznutra, članovi su ljudi koji su kasnije nastavili da se razvijaju u skladu sa svojim interesovanjima i uglavnom uspeli u tome. Kad sam prvi put čula naziv, svideo mi se. Međutim, gde su te pesme, koja je to muzika, šta su uradili... Ništa. Od tog vremena reč "urbano" počela je da mi zadaje muke, a sad mi se kosa digne na glavi kad je čujem - uglavnom je koriste oni koji nemaju ništa drugo da ponude osim "taštine praznine", pa 'ajd sad, neka bude da je to - urbano. 

Sličan je slučaj i s "civilizovanim", najčešće u sintagmi "civilizacijski tokovi". Ko nije u "civilizacijskim tokovima" veze nema sa životom. On je primitivan, nepismen, ružan, glup i - Srbin. Ne dao bog (namerno koristim malo slovo iako nije pravopisno ispravno, ali nisam vernik i ovo je moj blog) da u bilo kom kontekstu pomenete da ste srpskog roda, odmah ste nacionalista. Posle rasprave koju sam imala u komentarima na jedan moj post, Anonimni se javio preko mejla i nastavili smo prepisku (poštovaću želju Anonimnog da ostane anoniman). Rasprava nam nije "jarka i žarka" kao na blogu, oboje smo vrlo civilizovani (možemo mi to), ali mi je simptomatičan njegov komentar na poreklo: on je 100 % Hrvat, a ja sam jednom šesnaestinom Nemica. To ga je mnogo začudilo budući da sam "srpski nastrojena". Zamolila sam ga da mi to pojasni - da li je to neka mana ili je vrlina, i uopšte, šta to u stvari znači? Da li je takva kvalifikacija rezervisana za nenormalne? Ili sam se rodila kao nacionalista budući da sam se rodila kao Srpkinja? Odgovorio je da bi bilo bolje da mi je prababa Ruskinja, ali Nemica... Šta da radim, na poreklo ne mogu da utičem. Da su me pitali, izabrala bih da budem kraljica Danske, ali eto... tu sam gde jesam i to sam što jesam. Ta glupava fascinacija svime što je "stransko" najduhovitije je prikazana kod Gogolja, kad jedan od njegovih junaka u "Ženidbi" kaže kako "u Italiji svi govore italijanski, i najobičnije seljančice". Na to se njegov sagovornik čudi i komentariše nešto u stilu: "E, to ti je civilizacija!"

Šta reći o političkoj korektnosti i toleranciji kad postanu svoje suprotnosti? Kao da su karikature same sebe. Politička korektnost postala je toliko ograničavajuća i zadrta, da je vrlo nekorektna prema slobodi izražavanja. Ko ima nameru, može i zarez da protumači za politički nekorektan. Evo, na primer, ispalo je da je politički nekorektno Cigane nazivati - Ciganima. Da sam kojim slučajem Ciganka, mnogo bi me vređalo da budem - Romkinja. Na njihovom jeziku (ciganskom ili romskom, birajte izraz koji vam se više dopada), Rom znači - čovek. Pobogu, onda Romi znači - ljudi. A šta bi drugo mogli da budu? Izuzev što su Cigani i što treba da se ponose svojom kulturom koja traje nekoliko hiljada godina.
Politički je nekorektno kad nas nazivaju Srbijancima, i o tome zaista može da se raspreda (uradila sam to na više mesta, nadugačko i naširoko, s istorijskim činjenicama i jezičkom analizom; ne mogu više), ali o tome niko ni slovca. To je najveći razlog zašto verovatno više nikada neću otići u Hrvatsku - da odem da letujem, ostavim pare i nerviram se što me non-stop vređaju, umesto da se odmorim i uživam. Ubeđena sam da bi Hrvati (Hrvaćani, po analogiji sa Srbijanci), kad bi im se objasnilo, prestali da koriste taj višestruko negativni pridev, ali ovako - ne znaju ni otkud to i misle da je ispravan jer nikakav drugi i ne slušaju na TV-u, čitaju po novinama... Naravno, ima tamo javnih ličnosti koje su jezički potkovane, istorijski svesne i "politički korektne", pa koriste reči srpski i Srbi umesto srbijanski i Srbijanci, poput Igora Mandića i Mani Gotovac. Verovatno ih ima još, iskreno se nadam, ali navodim samo njih dvoje na osnovu knjiga koje su napisali.

A tolerancija i demokratija? Nije to više ono poštovanje različitosti i uspostavljanja poretka na osnovu mišljenja većine. To je ono kad ti bombarduju kuću, a ti se smeškaš i kažeš: "Shvatila sam lekciju. Od sutra sam tolerantna i poštujem demokratiju." Tolerancija i demokratija imaju veze s Klarkom, Olbrajtovom, Kušnerom... Ko si ti da staneš na put Klarkovom dobijanju koncesije na rudnike ili da baciš sumnju na kosovske akcije telefonije koje su u rukama drugo dvoje? Milosrdno su ti pokazali da je to no-no. Albanci? Da, čoveče, oni su odličan alibi - za takve ekonomske planove (nažalost, jednim delom su i ratni) potrebna im je nova država i, baš zgodno, sve se lepo poklopilo. Ruku na srce, dok te bombarduju ti još uvek samo pretpostavljaš, sumnjaš... da je to - to, ali se kasnije uveriš da je sve na svom mestu. Osim tvoje kuće.
Naravno, smeškaš se i zato što samo Amerika ima pravo da bude demokratska zemlja u kojoj vlada tolerancija. Svi ostali su zatucani. Zato, ako kancelarka Klinton otvoreno pozove na ubistvo i linč (za Gadafija), onda je to demokratski, a kad to isto učini Bin Laden, onda je to - govor mržnje. Što se mene tiče, oboje su primitivci, s tim što debelguza gospodža "ima pravo i unapred i unazad", i pre nego što otvori usta, a Bin Laden nema nikakvo pravo. Nikad. Doduše, pokojni je. Kad bi sad Ahmadinedžad, na primer, došao u posetu Americi i rekao: "Uhvatite je, živu ili mrtvu, svejedno", ne bi ni mogao da izađe iz zemlje, pa ne bi bio ni u prilici da uživo posmatra hvatanje i egzekuciju koju je naredio. U čemu je razlika? Ona je Amerikanka, pa da. Ne bi trebalo da smetnem s uma aksiom da je Amerika božja ruka na Zemlji.

Dakle... znači... nisam politički korektna, ne razumem razliku između tolerancije i demokratije na jednoj strani i razbojništva na drugoj, tražim novo značenje reči urbano, i samim tim, nisam ni civilizovana. Ovaj opis baš mi se dopada.