четвртак, 22. август 2013.

Kad prevalite pedesetu, kupite šator i - obucite ga

Negde od svoje 45. (a krajem godine napuniću 54) sestra mi svako malo žvanjka kako za moje godine nisu majice i haljine bez rukava. Zašto? Pa, to nije za žene u "ozbiljnim" godinama. Kad god me vidi razdrljenu, uvek mi pridikuje. Pošto je videla da sam izgubljen slučaj, "dozvolila" mi je do 50. bezrukavnu garderobu. Da ne bi ispalo kako su joj argumenti beznačajni, rekla je: "Dobro, do 50. Nisu ti opuštene ruke." Ne znam da li su mi opuštene ruke, znam šta mi piše na krštenici, ali - meni je vruuuuće, i ne bih nosila rukave sve i da mi je stotinu ljeta ko starcu Foči i ruke kao balvani. Ona moje razloge ne razume, a ja njene ne priznajem. Za nju mi je lako, to je moja sestra, s njom mogu da izađem na kraj. Izgleda da će morati da prolongira rok na neograničeno vreme, odmakla sam od pedesete.

Međutim, ima nadobudnih sa strane čiji su razlozi za inspekciju tuđeg izgleda kritika radi kritike i nekakvi obziri za koje pojma nemam gde, kako i kada su propisani. Na kraju krajeva, odnose se samo na žene poput mene, u "ozbiljnim" godinama. Tako mi se fućka za godine. Svesna sam ih, ne izigravam nikakvu mladost niti mi pada na pamet zato što svoje godine ne osećam kao neki teret, već naprotiv - kao nešto lepo, zrelo, za poštovanje. I zašto bi mi jedna majica ili haljina bez rukava, kad mi je već vruće, sve to upropastila? Delujem smešno? Ne znam kome jer sam naučila da normalan čovek, dobro vaspitan, kulturan i dobronameran, nikad ne komentariše nečiji izgled, garderobu... Meni ne bi bilo čudno ako bi se neko pojavio i s nokširom na glavi - ako voli, nek ide kako hoće. Meni ne smeta, tom s nokširom lepo, i svi srećni i zadovoljni.

A tek kad se skine grudnjak! Bože me sakloni, kao da sam đavo. Jedna bivša koleginica mi je išla na živce sa stalnim podsećanjem na to koliko mi je godina i kako je tako nešto u "mojim godinama" zabranjeno. A mogu da se kladim da je jedino ona primetila kako nemam "oklop" na sebi kad su velike vrućine. Još me pita, onako bezobrazno i prostački: "Ti to zavodiš nekog?" Ako nekog budem zavela grudima, sigurno je nastran. Kod mene su grudi deficitarni deo tela, izuzev u trudnoći i tokom dojenja. E, pa ako nekog zavedem onim što nemam, sigurno je slepac! S druge strane, zar nije bezobraznije to njeno pitanje od mog izgleda koji, hajde sad da pomislim da je to zabranjeno u "ovim" godinama, samo govori kako mi je vruuuće. Ako već govori o godinama, zar ne pomisli da mi takve stvari ne padaju na pamet i da sam završila s karijerom? Možeš misliti, zavodnica s preko pola veka! Sad sam se tek setila kako bih u životu mogla i to da budem, a svašta sam bila do sada. Da upišem i tu ulogu u životopis.

Kratka suknja? E, pa to mi se hoće! Osećam se bolje u kraćoj suknji i volim da je nosim. Naravno, nisu te suknje nikakvi "dopičnjaci" već normalne, malo iznad kolena. Valjda makar na to imam pravo. Opet moja sestra: "Dobro, nemaš vene, i to može do pedesete." Ne znam da li ne čuje ili neće da me čuje, ali nosila bih takve suknje i da imam vene debele kao koren hrasta.
Haljine uz telo? Ne tesne nego komotne, ali da prate liniju tela? Obožavam ih! Ni to ne može! Nije to za "ove" godine.
Šorts? Samo za odlazak na plažu!
Uske pantalone? Taman posla.
Treger majica? Šta ti pada na pamet!

Negde osamdesetih godina u novinama je bila fotografija Rouz Kenedi, kojoj je tada bilo više od 90 leta, kako igra tenis. Naslov nešto kao "Prkosi godinama" ili slično. U čemu bi mogla da igra tenis? Naravno, u kratkoj beloj suknji (baš "dopičnjak"), tu su i dokolenice, tenisice, majica bez rukava... čak je imala i onu traku oko glave... Gledam ja novine s jednom drugaricom i pomislim: "Čoveče, kako je vitalna!", a moja drugarica podsmešljivo primeti: "Da l' je normalna" Vidi na šta liči! Sve na njoj visi." Da je Rouz znala kakve će reakcije da izazove, možda bi izašla u šatoru - tad niko ne bi imao nikakve primedbe. Ne znam samo da li bi tad mogla i reket da drži u ruci, a kamoli da opauči lopticu. Baš me interesuje da li je do smrti, u 105. godini, i dalje bila aktivna. Kladila bih se, skoro na "siguricu", da jeste.

Istini za volju, imala sam ja i bisere, ali mi nije žao. Tako sam se na jednoj večeri pojavila u crnoj haljini od saten svile, prilično razgolićenoj, a kad sam dobila sva komplimente, odala sam tajnu - to je bio kombinezon moje nane, krojen "iz šreha", s debelim bretelama, kao saliven... Da nisam rekla, ne bi ni znali. Zato sam sutradan slušala koleginicu koja je sedela do mene: "Ti nisi čista u glavu! Da se pojaviš u kombinezonu!" Da su mi tad bile ove godine, samo bih se nasmejala, ali sam tada, sa tridesetak, žestoko počela da se raspravljam objašnjavajući da niko ništa ne bi ni primetio da sama nisam rekla. Stvarno, to je kombinezon iz tridesetih godina prošlog veka... Tad se šilo drugačije i stvari su mogle da se čuvaju decenijama, poput kostima iz pozorišta.

Kako god, drage moje, pogotovo ispisnice, a i ove mlađe koje će tek dospeti u "ove" godine, kupite nekoliko šatora u raznim bojama, a možete i samo crne, pa izađite na ulicu kako biste bile "pristojne" žene. Ko zna, možda će do moje šezdesete ženama u "ozbiljnim" godinama biti zabranjeno i na ulicu da izađu. Možda će biti proglašeno za bezobrazluk da još dišeš a prevalio si "neke" godine.

P. S. Namerno sam stavila svoju fotku s Igorom Todorovićem, od pre nekoliko nedelja, u njegovom ateljeu - ako se neko razume u modu i šta ide a šta ne ide od garderobe, onda je to on, a on nikad nije imao nikakvu primedbu na moj izgled i oblačenje. Naprotiv!
A ova druga fotka? Valjda ću i to da dočekam. Gospođa je obučena po propisu, makar u gornjem delu - ima rukave.

петак, 9. август 2013.

Liebster nagrada

Jedna izuzetna mlada žena, po mnogo čemu izuzetna, poznata i kao Ana Štepalica, juče mi je, između ostalih, dodelila nagradu, a trebalo bi da odgovorim na pitanja koja mi je postavila. Vrlo rado - volim kvizove, brzalice, blic-pitanja... pogotovo ovako interesantna pitanja kao njena. 
  1. Najranije sećanje iz detinjstva?
    Iako su me odveli kod nane i dede pred mamin porođaj, moj prvi susret s bebom, svojom rođenom sestrom (bravo, nisam više sama!) mislim da mi je najranije sećanje - jeste ono u fragmentima i više se sećam svog uzbuđenja nego bilo čega drugog... ali, sećam se toga. Bilo mi je dve godine.
  2. Da li vas je, zašto, i kada, vaš hobi doveo do ludila?
    Imam nekoliko hobija. Već to je dovoljno da se pretpostavi kako sam svako malo - luda.
  3. Volite li da pričate sa životinjama/kućnim ljubimcima? Da li im tepate dok pričate?
    Pričam ja i sa televizorom, a kamoli sa svojim psom! Naravno da mu tepam, volim ga. Nekad se i blesavim, a on me gleda, gleda, gleda...
  4. Koliko poslova ste promenili do sada? Koji vam je bio omiljeni, a koji omraženi?
    Ovo nije pitanje za mene - morala bih da pišem do prekosutra. Promenila sam mnogo poslova, a i u mnogim profesijama sam se ogledala, često i sasvim različitim. Najdraži mi je profesorski, i u duši sam profesor, biću to do kraja života. Drag mi je i sadašnji posao, izdavački. Najomraženije mi je bilo da radim kao komercijalista, što sam, na svu sreću, radila vrlo kratko. 
  5. Da li ste introvertni ili ekstrovertni? Pričate li mnogo ili ste ćutolog?
    Ja? Ekstrovertna, svakako. Na "lakat bih progovorila"!
  6. Kako ste rešili da pišete blog?
    Imala sam nameru da se bavim samo pitanjima jezika, pre svega pravopisom, ali se namera izrodila u nešto drugo. Nije mi žao. I dalje se bavim jezikom, ali na mom blogu ima i mnogo drugih stvari.
  7. Da li ste živeli u inostranstvu, ili razmišljali da odete iz svoje zemlje? Šta je bio razlog tome?
    Nisam živela u inostranstvu, ali sam često odlazila u Rusiju na duže i kraće vreme, tako da imam utisak da sam u toj zemlji provela dobar deo života. Radila sam s Rusima, to je razlog. Groznih devedesetih ozbiljno sam razmišljala da odem odavde, čak sam preduzela i neke konkretne korake. Moj izbor bio je Novi Zeland, i sećam se da me je majka usplahireno pitala: "Zašto tako daleko?", a moj odgovor je bio: "Da ne mogu da se vratim ako me uhvati nostalgija." U to vreme radila sam tri posla (novinarski do pet, od pet do uveče kao prevodilac u ordinaciji ruskih lekara, a uveče u galeriji slika), i jedva smo sastavljali kraj s krajem. Mislim da je to dovoljno ilustrativno za stanje u kojem se nalazila ova zemlja i koliko mi je bilo teško sa (tada) dvoje dece. Međutim, zaljubila sam se, ponovo se udala, rodila još jedno dete i - ostala u Srbiji. Nije mi krivo zbog ostanka.
  8. Koju hranu nikako ne volite?
    Iako ih spremam, ne jedem pihtije.
  9. Bez kog komada garderobe, cipela ili asesoara ne biste mogli da živite?
    Omiljen modni detalj su mi marame, ešarpe, šalovi... A od garderobe najviše volim haljine. One obične, ali savršeno krojene.
  10. Da možete da birate, koga ili šta biste poveli tj. poneli sa sobom na pusto ostrvo?
    Jedan dobar kremen, da mogu da zapalim vatru. A za ostalo bih se valjda snašla. 
  11. Koliko Vam je godina?
    Krajem godine (25. novembra) napuniću 54. Imam još mnogo planova kad porastem. :)
Lista blogera kojima prosleđujem nagradu:
 1. Dragana
 2. Zelena
 3. Negoslava
 4. Čarobna
 5. Stefan
 6. Kristina
 7. Hana
 8. Miodrag
 9. Đorđe

Moja pitanja za njih:
1. Otkud želja da plivate u blogerskim vodama?
2. Omiljena knjiga.
3. Omiljen film.
4. Da ste jedan dan na vlasti u ovoj zemlji, šta biste uradili?
5. Najlepši trenutak u životu. Kad ste bili toliko srećni da Vam je sve bilo lepo?
6. Najteži trenutak u životu. Kad ste bili toliko nesrećni da vam je sve izgledalo beznadežno?
7. Opišite sebe u tri reči. Koje su osobine vašeg karaktera dominantne?
8. Da li postoji osoba na čijem biste mestu voleli da budete makar neko vreme?
9. Imate li uzor, nekog na kog se ugledate? Ako imate - zašto ste baš tu osobu izabrali?
10. Da li ste zadovoljni poslom koji radite? Ako jeste - zašto; ako niste - koji biste drugi izabrali?
11. Gde biste voleli da živite? Zašto?

четвртак, 8. август 2013.

Opet o VIP-u (ovaj put s Karaburme, mada je svuda isto)

Čekam ja tako da mi isteknu ugovori s VIP-om, što će se desiti tek u aprilu i maju sledeće godine, pa da počnem da živim kao čovek. Bila sam rešena da do tog dana (koji bih možda kasnije i slavila) ćutim i trpim, sve brojeći kao zatvorenik u bajboku koliko mi je još ostalo. Međutim, VIP je - VIP! I kad nikakve potrebe nema, on te čačne.

Malo podsećanje - imam dva broja telefona u njihovoj mreži, u stvari to su brojevi mojih sinova, srednjeg i najmlađeg. Kako njima nisu hteli da daju telefone za 1 dinar (taj 1 dinar ispade nekako mnoooogo veći) jer je jedan maloletan, a drugi zvanično ne radi, onda je sve išlo preko mene. Zato imam dva ugovora, tek da mi muka bude dupla.

S VIP-om ljubav ne može da se raskine tek tako, da svako ode na svoju stranu. To nije raskid, to je jedna mučna brakorazvodna parnica u kojoj je jadni VIP uvek oštećena strana. Čak i kad te bije po ušima i šiša ti promaju, on ti naplati i što uopšte postojiš... što s tobom "mora" da ima posla, umesto da lepo samo plaćaš i mažeš se govnima kad god njemu padne na pamet... nekako si uvek kriv, a kad se pobuniš da nisi, e, onda jednostavno ne razgovara s tobom. Može mu se. I da se uvredi što si primetio da tu nešto nije u redu. Ko koliko-toliko prati ovaj blog, zna da je ovo treći post posvećen mom "mračnom životnom drugu" - VIP-u. Gde god je mogao da me zezne, zeznuo me je. I ne samo da me je zeznuo, nego me čak nije udostojio ni odgovora kad sam se žalila. Pismeno. Pečatirano. I (kao) zavedeno. O svemu tome piše u ranijim postovima, ovde i ovde.

Tešila me je jedino misao o relativno skorom izlasku iz tog zatvora u kojem se nadam da će mi "Đura oprostiti što me je tukao". Sad je to već kraće od godinu dana. Valjda ću dočekati taj april i maj koliko-toliko u normalnom stanju. Ako mi dozvoli svemoćni VIP.

Priča mi juče drugarica koja je napokon uspela da se razvede od VIP-a, sve uredno ispoplaćala, pa i ono što pojma nema zašto plaća, nije ni važno, samo da ga se oslobodi i prestane da sanja kako se s njim raspravlja, ali, ne može to tek tako. Počeli su i dalje da stižu računi (da, u množini), na koje nije obraćala pažnju, ali je onda stiglo i ljubavno pismo s obaveštenjem da će se tužiti. Ode ona u VIP da to raspravi, a ljubazni radnici joj posle sat i po čekanja (inače, prosek ostajanja u njihovim poslovnicama) kažu kako je sve u redu i da uopšte na to ne obraća pažnju. Pita ona, normalno, da li to znači da će prepiska prestati, a ljubazni dečko počne da joj objašnjava kako je to druga služba do koje možda nije došlo njihovo obaveštenje i nastavi da raspreda o organizaciji unutar VIP-a. On na to ne može da utiče, ali zato ona može da okrene neke telefone... mada ništa ne može da joj garantuje... a možda se radi i o uterivaču dugova ("da, gospođo, i to je moguće")... Izađe ona sva zašašavljena odatle i tek posle nekoliko sati, kad joj se razbistrio mozak, donese odluku da ih ili tuži (ali tek posle odlaska lekaru koji će joj dati potvrdu da je pretrpela duševne patnje i da su očigledne posledice stresa) ili da ih stvarno ignoriše. Ovo drugo učinilo joj se kao bolja varijanta, ali i dalje je u strahu da neko ne dođe i počne da joj odnosi stvari, pa da posle ispadne "da, gospođo, i to je moguće" ili "raspravite vi to kasnije s kim treba da raspravite, mi radimo svoj posao".

Moram da priznam da je i mene zabrinula. Pomislim kako taj april i maj možda i nisu tako blizu.

Pod tim utiskom odem danas da platim regularne račune, rešena da budem što neprimetnija, da im ne upadam u oči. Međutim, plašim se da je tamo, pored mog imena neka mrtvačka glava s onim unakrst kostima ili nešto slično, jer svako kome se obratim, kad ukuca moje ime, malo zastane. Na to zastajkivanje čekala sam duže od sat vremena. U poslovnici na Karaburmi postoje dva šaltera. Radi samo jedan. Za njim devojka koja prodaje novi telefon, ali to traje, i traje, i traje... Red sve veći. Neki odlaze. Ja se pomeram napred. Prodaja još traje... Počnu ljudi da pitaju da li radi drugi šalter. Da, radi, svakako, tu je kolega, evo, iza, rešava nešto... Dolazi kolega. Taman smo mi jadnici u redu pomislili da se pregrupišemo, kad on pita: "Je l' ima neko neki problem?" On je samo za to zadužen. Ma, daj,  čoveče, samo da platimo. Ne, ne, ne može. Pa piše da je onaj drugi šalter za plaćanje. U prevodu: Čitaj, stoko, nisi valjda nepismena?! Onda ja pitam (a ko me vukao za jezik) zašto normalno ne rade oba šaltera, i on počne da mi objašnjava kako oni rade. Ja se prisetim kako je mojoj drugarici objašnjavano isto to (druge službe, princip rada, ma, piše da je onaj tamo za plaćanje, ne može on to...), pa primetim: "Vi ste jedini koji uzimaju proviziju kad se za vaše usluge plaća kod vas, a sad još treba čekati i da se uopšte plati..." Da je oćutao ili dao neki smislen odgovor, na ovome bi se i završilo, pa da se čeka koliko se čeka. Međutim, počne on: "Znate, ovo je austrijska firma..." i dalje u istom stilu. Ma nemoj! Možda treba da sam ponosna! E, baš me je čačnuo gde ne treba.

Tu ja počinjem s držanjem časa, sa svim prosvetarskim elementima, kao i s ponavljanjem gradiva (pitanja na koja je on morao da odgovori kako bih videla da li je išta zapamtio od onog što sam rekla). Suština je u sledećem, kad sve svedem samo na temu: Upravo to što je austrijska firma, ispunjava me zebnjom jer sam deceniju radila u stranoj firmi i znam kako ovde posluju - ono na šta ne smeju ni da pomisle kod kuće, ovde i te kako primenjuju. Šišaju nas kao ovce, tretiraju kao budale, plaćaju mizerno, uslovi rada su ponižavajući (pogotovo prekovremeni rad i obim posla), koga su sve slali da nam bude nadređeni (očigledno su dolazili po kazni), a kad se setim kakvih sam se budalaština naslušala i ko je sve bio "autoritet"... i nek se mane tih gluposti da je strana firma garant nečeg dobrog i kvalitetnog. Upravo sve suprotno! Ne radi se ni o kakvoj ksenofobiji već o ličnom iskustvu - sve sam to prošla, samo moja grbača zna šta je preturila preko sebe. I za to nije kriva ta strana firma nego ova zemlja koja nema državu jer, da je ima, ne bi mogao da radi ko šta hoće, pogotovo stranci.

Da l' što je video da sa mnom neće lako izaći na kraj zbog rečitosti ili što se prepao od ostalih ljudi u redu koji su počeli da mi daju za pravo, tek - reče on meni da ću se najbolje rešiti te provizije ako otvorim trajni nalog za plaćanje računa... i opet me čačne, a taman sam mislila da je stvarno dosta, nekako mi ga je bilo žao, kao đaka koji očekuje peticu a sad se trese da li će dobiti prelaznu ocenu. E, čoveče, ovo je već bezobrazluk! Nemoj ti meni da pričaš šta ja treba da radim nego odgovori na pitanje: Kako se tvoja firma usuđuje da tako bezočno krade. Nije problem šta ću ja raditi - sa svojim parama radiću šta ja hoću - već: Kako se tvoja firma usuđuje da tako bezočno krade. Jesam li već pitala: Kako se tvoja firma usuđuje da tako bezočno krade? Za tih 50 dinara mesečno neću da propadnem, ali ćeš se ti obogatiti od tolikog broja korisnika. I nije mi krivo što ćeš se obogatiti nego što ćeš se obogatiti na tome što me tretiraš kao budalu.

Najbolje je rekao jedan čovek iz reda, inače taksista: "Tebi baš lepo prošlo radno vreme, a ja izgubio čitav dan. Je l' tvoje vreme vrednije od mojeg?"

Kako smo glupi - pa piše gde se plaća, u čemu je problem? I ovo je, na kraju krajeva, austrijska firma. Čoveče, austrijska! Usrala sam se - austrijska, kažeš. U, jebote!